Starigrad-Paklenica je središte Pakleničke rivijere koji je nastao na temeljima drevnog antičkog grada Argyruntuma. Danas je to živahno turističko mjesto s nešto više od tisuću stanovnika koji su svoj tradicionalni način života na obroncima Velebita prije pola stoljeća zamijenili životom uz more.
Zbog blizine i dostupnosti planine, posebice atraktivnog kanjona Velika Paklenica, Starigrad nije samo ugodno ljetovalište, već i tradicionalno okupljalište planinara i alpinista, pustolova i znanstvenika te svih ljubitelja prirode koji dolaze uživati u ljepotama Paklenice i Velebita.
Dok uživate u kristalno čistom moru, pogled Vam zastaje na veličanstvenim kanjonima Velika i Mala Paklenica duboko usječenima u planinu Velebit iznad Vas. I ne slutite da su upravo oni zaslužni za iznenađujuću raskoš prirodnih šljunkovitih plaža na Rivijeri Paklenica. Ali, ni romantične duše željne skrivenih, stjenovitih uvala neće ovdje biti zakinute jer sjeverozapadni dio Rivijere obiluje upravo njima.
Srednjovjekovna crkva smještena uz samu Jadransku magistralu između Starigrada i Selina. Oko crkve nalazi se groblje u koje se ukapalo od sredine 13.stoljeća. Sačuvani su upečatljivi nadgrobni spomenici u obliku masivnih kamenih ploča mjestimično ukrašenih jednostavnim, plitkim reljefnim prikazima, koji potiču iz 14-16.stoljeća. Crkva je izgrađena u predromaničkom starohrvatskom stilu, vjerojatno na prijelazu iz IX u X stoljeće.
Uz crkvicu se nalazi i manji objekt, za koji se pretpostavlja da je služio kao krstionica. «Po fragmentu se dade razabrati da je crkva sagrađena od neke dobrotvorke, koja se je bila zavjetovala, kao što je to slučaj izgradnje crkava i kapelica u starohrvatsko doba» – Rukavina, A.:Zvona ispod zvijezda, «Ličke župe», Gospić, 1984.
Posljednjih nekoliko godina na crkvi se vrše arheološka istraživanja koja će zasigurno donijeti nove spoznaje o ovoj crkvi.
Osim crkve Sv.Petra, na širem se području nalazi još nekoliko srednjovjekovnih spomenika vrijednih posjeta:
Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, smještena su mirila, pogrebna spomen znamenja izrađena u kamenu.
Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitskim zaseocima (17. – 20. st.), a preživljavalo uglavnom od stočarstva. Čuvaju uspomenu na pokojnike preminule na planinskim obroncima, koje se moralo prenositi do seoske crkve i do groblja na kojem ih se pokapalo. Na tom teškom putu bilo je dopušteno zaustaviti se, odmoriti i pokojnika spustiti na tlo samo na jednom mjestu – mjestu pokojnikova posljednjeg pozdrava sa Suncem. Na tom mjestu nastajalo je mirilo – mjera (mira) pokojnika označena uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih, te simbolima u plitko urezanom reljefu utglavnog kamena. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”.